Veličinu škole mjerimo brojem učenika koji je pohađaju, a snabdjevenost profesionalnim kadrom mjerimo brojem učenika po nastavniku. Grafikon 6.2. prikazuje kako se ove dvije varijable odnose jedna spram druge za svih 213 bosanskohercegovačkih škola, koliko ih je sudjelovalo na PISA testiranju. Primjećujemo da škole koje pohađa do 200 učenika, uglavnom imaju ne više od 5 učenika po jednom nastavniku. Tek nekolicina škola ove veličine ima nešto drugačiji omjer učenika po nastavniku, koji opet ne prelazi brojku 10. Isto tako, u Bosni i Hercegovini je vrlo malo škola koje imaju više od 200 učenika, a da im se broj učenika po nastavniku ostaje kretati u omjeru 5-10 učenika naprema jednom nastavniku. Štaviše, samo jedna škola od preko 400 učenika zapošljava otprilike jednak broj nastavnika kao škole koje su dvostruko manje.

Primjetno je također da demografska realnost određenog područja ne mora biti indikator veličine škole, jer u rangu najmanjih škola po broju učenika imamo i one koje se nalaze u sredinama do 3.000, kao i one u sredinama sa više od 100.000 stanovnika. Logično je da ćemo u sredinama sa većim brojem stanovnika imati i veće škole, ali je, s druge strane, činjenica da se dvije najveće škole u Bosni i Hercegovini, sa preko 1000 učenika, nalaze u sredinama koje nemaju više od 15.000 stanovnika.


Očigledno je da se u školama koje pohađa preko 200 učenika, omjer učenika po nastavniku povećava, te iznosi od 10 do 15 učenika po nastavniku, ali je zanimljivo da se ovaj omjer ne mijenja značajno ni u slučaju škola koje su čak i četverostruko veće. Za većinu bosanskohercegovačkih škola u rasponu od 200 do 1000 učenika, omjer učenika po nastavniku je 10-15 naprema 1. Značajno manji broj škola u tom rasponu veličine prevazilazi ovaj omjer, sa preko 15 učenika po nastavniku, dok samo jedna škola sa preko 800 učenika ima oko 25 učenika po nastavniku.


Pitanje optimalnog omjera učenika i nastavnika u školi već dugo vremena je predmet mnogobrojih diskusija o kvaliteti obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Uvjerenje da je nastava kvalitetnija kada se odvija u razredima sa manjim brojem učenika počiva na pretpostavci da će nastavnik u okviru vremenskog trajanja jednog školskog časa posvetiti više pažnje svim učenicima ukoliko je tih učenika manje. Budući široko prihvaćena, kako među roditeljima, tako i među nastavnicima, upravo ova pretpostavka je presudno odredila pravac obrazovne politike u Bosni i Hercegovini tokom posljednjih decenija.


Na tragu međunarodnih istraživanja, TIMSS i PISA, čiji nalazi dosljedno pokazuju da direktna korelacija između veličine razreda i visokih rezultata ne postoji, analiza Centra za politike i upravljanje je još 2013. ukazala na očigledne manjkavosti strategije smanjivanja veličine razreda, koja ne samo da nije rezultirala ciljanim kvalitetom nastave nastave, nego je još i značajno povećala troškove, a smanjila efikasnost25 investicije26 . Paralelno smanjenju broja učenika (uslijed pada nataliteta) događao se trend povećanja broja nastavnika, čime se u roku od 9 godina (od 2004. do 2013. godine) broj nastavnika uključenih u nastavni proces povećao čak za 20%. “Iz ovog proizlazi”, objašnjava se u pomenutoj analizi, “da je broj učenika po nastavniku manji nego ranije, što bi bilo opravdano samo ukoliko bi rezultiralo poboljšanjem kvaliteta nastave.”27


Međutim, ako ova strategija nije urodila poboljšanjem kvalitete obrazovanja, onda bi to samo značilo “da se iz godine u godinu bitno smanjuje efikasnost troškova osnovnog obrazovanja.” Bosna i Hercegovina se sa prosjekom od 19,7 učenika u razredu “nalazi ispod granice optimalnog broja učenika”28 , koji prema TIMSS-ovim preporukama iznosi od 20 do 25.


Kao što ni smanjivanje veličine razreda neće uroditi plodom kada je riječ o kvaliteti nastave, tako ni povećanje broja nastavnika neće nužno voditi ka poboljšanju uspjeha škole. Na grafikonu 6.4.1 (desno) vidimo, naprimjer, da učenici u školama koje imaju skoro 25 učenika po nastavniku ne postižu prosječan uspjeh preko 500 bodova, no budući da većina škola, koje imaju i manji omjer učenika po nastavniku, također ne doseže bolje uspjehe od ovoga, možemo zaključiti da ovaj faktor nipošto nije presudan, na što ukazuje i trend blagog nagiba.


Na grafikonu 6.4.1 (lijevo), koji prikazuje odnos između broja učenika po nastavniku i prosječnog uspjeha u slučaju malih škola (do 5) učenika, potpuno ravan trend nam sugerira da je veza između rezultata i omjera učenika i nastavnika praktično zanemariva, što potvrđuje i vrlo nizak koeficijent korelacija (r2=-0.05).


Grafikon 6.4. ubjedljivo potvrđuje da omjer učenika po nastavniku nije presudan faktor u postizanju visokih rezultata, jer se slabi uspjesi dešavaju i u školama gdje je omjer do 5:1 koliko i tamo gdje je omjer preko 25:1. Isto tako, škole sa velikim brojem učenika po nastavniku mogu postići visoke rezultate kao i one gdje je taj broj značajno manji.


Prema podacima PISA-e iz 2018. godine, prosječna veličina razreda u većini kantona odnosno regija Bosne i Hercegovine je bila 20 i više učenika, a izuzetak u tom smislu su predstavljali samo Brčko Distrikt sa manje od 15, Posavski kanton sa oko 17 i Bosanskopodrinjski kanton sa oko 19 učenika po razredu. Kada je riječ o omjeru učenika po nastavniku, Tuzlanski kanton se značajno ističe sa omjerom od 3.5 učenika po nastavniku (grafikon 6.5.), što za najmnogoljudnije područje Bosne i Hercegovine (prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, Tuzlanski kanton imao je 445.028 stanovnika) znači izrazito velike troškove obrazovnog sistema. Na drugoj strani spektra ističe se Regija Bijeljina, sa dosta velikim omjerom učenika po nastavniku koji iznosi preko 14 učenika na jednog nastavnika.


Uporedimo li Tuzlanski kanton i Regiju Bijeljina s obzirom na postignute rezultate, ustanoviti ćemo još jednom da manji omjer učenika po nastavniku ne doprinosi kvaliteti obrazovanja, budući da su prosječni rezultati učenika u Regiji Bijeljina dosta bolji od rezultata učenika u Tuzlanskom kantonu. Slabu korelaciju u tom smislu potvrđuju i drugi slučajevi, kao naprimjer Kanton Sarajevo i Unsko-sanski kanton, gdje je omjer učenika po nastavniku otprilike isti, dok se postignuti rezultati drastično razlikuju. Drugim riječima, na osnovu ovih podataka se može izvesti generalan zaključak da izrazito skup obrazovni sistem ne mora nužno biti i efikasan u pogledu kvalitete obrazovanja koju nudi.


{

}