U tabeli 6.19. analizirali smo po pet srednjih škola sa najboljim odnosno najslabijim učeničkim postignućima, prema rezultatima postignutim na PISA testiranju, kako bismo ustanovili koji faktori vode ka kvalitetnijem obrazovanju33. Primjećujemo da se tri škole sa najboljim postignućima učenika, čiji prosječni rezultati iznose preko 500 bodova, nalaze u regijama sa populacijom od preko 100.000 ljudi, od toga jedna, ujedno i najbolja, u Regiji Banja Luka, te dvije u Kantonu Sarajevo. Na četvrtom mjestu se nalazi škola koja pripada Regiji Prijedor čiji populacijski raspon seže od 3.000 do 15.000 ljudi. Riječ je o maloj školi, koju pohađa samo 61 učenik, ali koja zapošljava 32 nastavnika, od čega 16 na puno i 16 na parcijalno radno vrijeme, zbog čega je omjer učenika po nastavniku 2,5:1. Bitno je razumjeti da je unatoč dobrim rezultatima koje postiže, model ove škole generalno neprimjenjiv jer bi troškovi takvog modela bili iznimno visoki.

Pogledamo li broj nastavnika sa magistarskom diplomom i snabdjevenost edukacijskim materijalom, ustanoviti ćemo da ova škola postiže dobre rezultate uprkos nedostatku edukacijskog materijala34 (indeks 1.65)35 , ali i uprkos maloj zastupljenosti magistara među nastavnicima (indeks 0.04 – 4%). Školu, koja je samo 7 bodova iznad po prosječnim rezultatima, pohađa daleko veći broj učenika (484), a njih obrazuje ukupno 44 nastavnika, što je devet nastavnika više u odnosu na školu u Regiji Prijedor. Pošto omjer učenika po nastavniku ni u ovom slučaju nije presudno utjecao na postignute rezultate, vrijedi primijetiti da trećeplasirana škola iz Kantona Sarajevo ima bitno veći broj magistara među nastavničkim kadrom (indeks 0,266 – 20%), te da, prema procjeni direktora, nema velikih nedostatak u pogledu edukacijskog materijala (indeks -0.68). Za najbolju srednju školu, koja se nalazi u Regiji Banja Luka, i ostvaruje prosječan uspjeh od 516 bodova u sve tri oblasti, znamo da zapošljava 97 nastavnika u punom radnom kapacitetu, te da je među njima samo 6% magistara. Podatke o broju učenika koji pohađaju ovu školu ne znamo, ali znamo da je prosječan ESC status relativno visok, iako ne najviši kada je riječ o pet škola sa najvišim uspjesima.


Kada je riječ o srednjim školama sa najslabijim učeničkim postignućima u Bosni i Hercegovini, očigledno je da su mahom u socio-ekonomski nepovoljnom položaju, odnosno da je većina učenika koji ih pohađaju dolazi iz socio-ekonomski nepovoljnih pozadina. Sve ove škole imaju dosta nizak procenat nastavnika sa magistarskom diplomom, a prema procjenama direktora, suočavaju se i sa problemom nedostatka edukacijskog materijala. Ako uporedimo dvije škole sa najslabijim postignućima među njima, primijetiti ćemo da je omjer učenika po nastavniku i u jednoj i u drugoj otprilike 4:1, iako školu u Unsko-Sanskom kantonu pohađa preko 300 učenika, a školu u Hercegovačko-neretvanskom ne više od 80. Omjer je jednak zato što prva zapošljava ukupno 75, a druga 26 nastavnika.


Zanimljivo je, konačno, primijetiti i da je četvrtoplasirana škola sa najboljim učeničkim postignućima, koja se nalazi u Regiji Prijedor, također slučaj socio-ekonomski nepovoljnih uvjeta, kao i svih pet škola sa najslabijim postignućima učenika u Bosni i Hercegovini. Razlika u prosječnom broju bodova između ove škole i najlošije srednje škole u Bosni i Hercegovini, koja se nalazi u Hercegovačko-neretvanskom kntonu, iznosi skoro 180 bodova. Drugim riječima, visok stepen akademske otpornosti omogućava učenicima iz škole u Regiji Prijedor da budu ispred svojih vršnjaka koji pohađaju školu u Hercegovačko-neretvanskom kantonu za frapantnih 7 godina školovanja, dakle skoro sav period trajanja osnovnog obrazovanja. Uporedimo li ove dvije škole, ustanoviti ćemo da se značajno ne razlikuju ni po broju učenika koji ih pohađaju ni u broju nastavnika koje zapošljavaju, što je još jedan ubjedljiv indikator da razloge za uspjeh jedne, odnosno neuspjeh druge, treba tražiti u drugim relevantnim faktorima: u kvaliteti nastavničkog kadra i pristupa nastavi, u kvalitetu kurikuluma, u motiviranosti učenika da usvoje znanja i savladaju vještine, itd.


Prethodno smo imali priliku vidjeti da po postignutim rezultatima testirani učenici iz urbanih škola uglavnom prednjače u odnosu na učenike iz ruralnih škola. Također, ranije smo ustanovili da je Unsko-sanski kanton jedan od najslabijih kantona u pogledu prosječnih bodova koje su postigli testirani učenici u školama tog kantona. Međutim, osnovna škola sa najboljim rezultatima testiranih učenika, kako vidimo na tabeli 6.21, u Bosni i Hercegovini nalazi se u Unsko-sanskom kantonu i to u ruralnoj regiji u kojoj živi ne više od 3.000 stanovnika. Kao i u slučaju srednje škole u Regiji Prijedor, najbolja osnovna škola u Bosni i Hercegovina je mala i vrlo skupa škola, koju pohađa 60 učenika, a koja zapošljava 45 nastavnika. S obzirom da većina raspoloživih sredstava otpada na plate nastavničkog kadra, najbolja osnovna škola u Bosni i Hercegovini se suočava sa značajnim nedostatkom edukacijskog materijala (indeks 1,96). Činjenica da od pet osnovnih škola sa najboljim postignućima testiranih učenika u Bosni i Hercegovini, prve četiri spadaju u kategoriju socio-ekonomski nepovoljnih škola, među kojima pomenuta u Unsko-sanskom kantonu ujedno ima i najveći broj učenika koji dolaze iz socio-ekonomski nepovoljnih uvjeta. Peta osnovna škola sa najslabijim postignućima testiranih učenika, koja se nalazi u Regiji Birač, također pripada ruralnom području, spada u red socio-ekonomski siromašnih škola, ima otprilike jednak broj učenika koji je pohađaju i otprilike jednak omjer učenika po nastavniku, u skoro jednakoj mjeri se suočava sa nedostatkom edukacijskog materijala i ima vrlo nizak procenat magistara među zaposlenim nastavničkim kadrom.


Na ovom primjeru jasno vidimo kako se dvije škole u relativno sličnim okolnostima mogu bitno razlikovati u pogledu kvalitete obrazovanja koju nude svojim učenicima. Učenici iz najbolje osnovne škole u Bosni i Hercegovini prosječno postižu oko 150 bodova više od svojih vršnjaka iz škole u Regiji Birač, pri čemu i jedni i drugi pripadaju kategoriji socio-ekonomski nepovoljnog statusa.


Dvije osnovne škole u nepovoljnom socio-ekonomskom položaju, a ujedno i sa vrlo slabim rezultatima (među 5 sa najslabijim rezultatima testiranih učenika) nalaze se u Hercegovini, jedna u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, koju pohađa čak 977 učenika, i druga u Zapadnohercegovačkom kantonu, te ju pohađa 596 učenika. Možemo reći da ove dvije škole predstavljaju slučaj u kojem je broj zaposlenih nastavnika iznimno mal u odnosu na broj učenika koje obrazuju, ali je isto tako važno primijetiti da je među zaposlenim nastavnicima vrlo mali procenat magistara, odnosno da u jednoj od ove dvije škole nastavnika sa tim stepenom kvalifikacije nema uopšte.

{

}